prvi put sam došao na vis u ljeto 1994. htio sam sam otići negdje gdje ne poznajem nikog i gdje nisam nikad bio.

prespavao sam jednu noć i pobjegao na hvar, u sigurno i poznato.

otok mi je rekao: bježi, dečko. nisi spreman. i hračnuo me van svog carstva.

vratio sam se u zimu 1997. tad smo prvi put zaplesali, zaočijukali, počeli se međusobno krotiti.

danas se volimo. i poštujem hirovitu ćud otoka. malo te grli i mazi, pa podivlja i krene zajebavat. uvali ti virozu. ili ti na posljednjem kupanju, pri završnom koraku iz mora podmetne ježa čiju zadnju bodlju izvadiš u kasnu jesen. ponekad ubada s odgodom - vraćaš se sa škoja kući i usred zime u dva ujutro mašina auta nepovratno zariba, ostane bez ulja.

ne ljutim se zbog tih nepodopština. razumijem da na svoj način želi reći: ne zaboravi me.

i uvijek se vratim.

a otoku drago.

i meni drago što me pri prvom dolasku, devedesetčetvrte, upozorio na važnu stvar: obrati pažnju na ono što te naizgled neobjašnjivo odbije. to vrijedi istražiti, pokušati ponovno, pristojno i s poštovanjem.