Matošići 1914.
slijeva nadesno: moja baka Bosiljka i njene sestre Slavka, Jasna i Marica.
baka Bosa je umrla lani. živjela je sto godina, jedanaest mjeseci i jedan dan. teško mi je reći je li bolje kuhala ili pjevala. ono što sigurno znam, nitko se od nje nije ljepše smijao.
Slavka je rano izgubila jedno oko, a na drugo gotovo ništa nije vidjela. izgubljeno oko nadomjestila je staklenim. koje bi joj se znalo okrenuti, pa bih je ja-dječak na to upozorio. a onda bi ga ona sasvim izvadila i lijepo namjestila. sljepilo je nije sprečavalo da svaki drugi dan pješači od bačvica do kuće u kojoj je rođena, u plinarskoj 29, gdje je, od rođenja do smrti, živjela Jasna.
Jasna se nikad nije udala. nitko joj nije bio ravan u rješavanju križaljki, a rasturala je briškulu i trešetu. osim šire i uže obitelji, voljela je, bez zadrške, druga tita i hajduka. nikad nije beštimala, osim kad bi hajduk gubio.
Marica je prva umrla. nije pokazivala zanimanje nizašto na svijetu osim za svoje polje, u kojem je provodila cijele dane, i muža. čak joj se ni pričalo nije. samo se smiješila.
na slici nedostaju Rato i Semida. još nisu bili rođeni.
Rato je bio jedini sin. uvijek nasmijan i spreman za zajebanciju. tko ga nije znao, rekao bi - ovog čovjeka je život mazio, blago mu se. ali nije baš bilo tako. tri su ga puta zatvarali. prvi put, jer je bacio bombu na talijansku pleh muziku. drugi put su ga slobode lišili nijemci i odveli u dachau. a treći put naši. bio je pomorski ataše u londonu. tito se zakačio sa staljinom, no ta vijest nije došla do Rate. pripadnik službe sigurnosti pitao ga je što misli o drugu staljinu. Rate je odgovorio: sve najbolje. ulisičilo ga i marš na goli otok.
najmlađa i najvrckavija bila je Semida. kažu, i najljepša. kad su partizani konačno oslobodili split otrčala je na rivu. plesala je i veselila se cijelu noć. i navukla opaku upalu pluća, od koje je par tjedana kasnije i umrla.
pozdravljam vas i klanjam se, moji splitski preci.